TATRE

 

Petak 16.08.2013. Nakon posla tuširanje i na brzinu spremanje stvari koje će mi trebati za šestodnevni boravak u Tatrama. Dok dvjestošestica grabi prema Kupresu u glavi premotavam film i pitam se jesam li nešto zaboravio. Da, zaboravio sam ručnike, ali zato imam pojas sa karabinerima, kacigu i vreću za spavanje. Koji mi uopće na ovom putu ne trebaju. Tiho prevalim nešto preko usana što baš i nije za ponavljanje.

Ulazim u Split i brojim semafore, lijevo, lijevo i tu sam. Ita, moja prva i posljednja stanica na svim mojim putovanjima prema Dalmaciji. Bez njene pomoći ne bih ni upao u ovaj tim koji putuje u Tatre. Pijemo kavu i razgovaramo o novostima i planovima. Planira još jedan dolazak u Jajce i to sa posjetom starom gradu Sokocu. Druga stvar koju hoće uraditi je turistički obilazak grada Jajca, jer to do sada još nikako nismo uspjeli. Ostavlja meni da osmislim plan za ta dva dana. Dvadeset minuta nakon ponoći krećemo prema stajalištu sa kojeg će krenuti autobus. Na stajalištu meni poznati i dragi ljudi, naravno i neki novi koje još nisam upoznao.

Napuštamo svjetla Splita i krećemo put Daruvara gdje nas čekaju tri vodiča kroz Tatre i Slovačku uopće. Sa njima se ukrcava i Mladen iz Zeline. Divimo se Budimpešti, vremena za obilazak nema, samo smo u prolazu. Predvečer smo stigli u Škutovky, našu bazu za sljedećih šest dana.  Domaćini su nam spremili večeru, stolovi su postavljeni sa bokalima vina od domaćina kao dobrodošlicom.

Nedjelja 18.08.2013. je određena za penjanje na nacionalni ponos Slovačke Krivan, vrh u Visokim Tatrama visine 2494,70 m/nv. Rano sam ustao kako to običavam i u Jajcu. Izlazim vani i igram se sa psima koji se tu nalaze kao čuvari. Mladen iz Zeline je također ranoranilac i čim se otvorila kantina odlazimo na kavu i tatranski čaj, vrstu slovačkog likera 52%. Nakon doručka autobusom idemo u Tri Studničky odakle počinjemo penjanje. To je moj prvi susret sa Visokim Tatrama. Markacija staza je takva da je nemoguće promašiti stazu. Nakon početnih dijelova koji prolaze kroz rijetku šumu dolazi se na teren gdje nema drveća, a staze su odrađene slaganjem velikih kamenih blokova, što djeluje impresivno. Susrećemo puno planinara iz okolnih zemalja koji koriste lijepo vrijeme za uspon. Pri vrhu Krivana nema staza, već se treba penjati po nekom svom nahođenju. Svi iz grupe A su ispenjali vrh. Promatramo Gerlah koji je najviši i gdje se ne možemo penjati bez vodiča. Djeluje moćno, ali mi se čini da i nije toliko teško, mada ne volim podcjenjivati planinu na kojoj nisam bio.

  Nakon obavezne grupne fotografije na vrhu nastavljamo dalje prema Štrbskem Plesu gdje nas čeka autobus. Meni se izuzetno svidjelo, a kako je to dio Tatranske magistrale, jedva čekam da prođem i drugi dio kako je to rečeno u planu boravka u Slovačkoj. Mislim da je bila ispravna odluka ispenjati Krivan dok su članovi tima još odmorni, a manje zahtjevne dionice penjati poslije, mada je u planu bilo navedeno drugačije. Navečer druženje u kantini uz obavezno točeno pivo je jedino što nam ostaje.

Ponedjeljak 19.08.2013. je dan odmora i obilaska skijaških terena Donovaly. U to je spadao i obilazak etno sela. Možda je Donovaly zanimljiv skijašima zimi, ali ja bih ovaj dan rado izbrisao iz sjećanja, jer je to po meni bilo čisto gubljenje vremena.

Utorak 20.08.2013. je dan za obilazak drugog dijela tatranske magistrale. Vozimo se do Starog Smokoveca i nekom vrstom žičare se penjemo do Hrebienoka savladavajući pri tom visinsku razliku od nekih 300 m/nv. Od Hrebienoka ćemo napustiti grupu B i krenuti put Sliezskog doma. Nakon prvih metara ponovo dolazimo na stijenama popločanu stazu. Mada sam to već vidio sa druge strane, staza me impresionira. Ispred mene se nekako našla Vedrana. Ima problema sa koljenom i ne ide joj baš najbolje. Trudim se da joj kojim savjetom olakšam put i uz neobaveznu priču bez problema dolazi do doma. Pored Sliezskog doma nalazi se malo jezero koje se puni obližnjim potokom koji se slapom obara u jezero u samoj blizini doma. Tu pravimo pauzu za jelo. Krećemo prema jezeru Batizovsko Pleso koje se nalazi na 1884 m/nv. Voda je stajaćica i dobra je tek za pranje nogu, ali je jezero samo po sebi lijepo. Put nas dalje vodi prema Sedlu pod Ostrvou na 1966 m/nv. Koliko god smo gajili nadu da je vremenska prognoza pogrešna, nije nam vrijedilo. Olovno nebo je vuklo oblake od Štrbskog Plesa  i dočekalo nas kišom prije sedla. Navlačim kabanicu i krećem dalje. Nekako se kolona poremetila i ja dolazim iza Mladena koji je na čelu kolone. Ne volim ići ispred vodiča, ali Slavko mi govori da ne možemo skrenuti sa stjenovite staze i da samo grabimo naprijed, on će čekati na Liviju, zadnjeg vodiča u koloni. Mladen i ja pričamo o svemu što nam pada na pamet i u jednom momentu pretrnem. Mladen je stao na stijenu na stazi i gadno otklizao u lijevu stranu. Ostao je na nogama i sreća da nije poremetio koljeno, mada se to moglo lako desiti. Svi vi koji čitate ove redove obratite pozornost na kišom oprane stijene, na bilo kojoj stazi, a naročito u Tatrama. Znam da mnogi među vama imaju veliko iskustvo, ali nije zgoreg napomenuti.

 Sa sedla se spuštamo prema Popradskem Plesu kojeg vidimo oko petstotinjak m/nv. ispod nas. Čekaju nas serpentine, a kiša ne prestaje. Čim smo došli do hotela sa velikom terasom bacamo sa sebe kabanice, naručujemo pivo i ponešto za jelo, naš odvjetnik Kukoč uzima gitaru i već se čuje Country road. Sjedimo u krajnjoj sali i veoma smo bučni i veseli. Imam dojam da se drugim gostima to sviđa, jer svako malo proviruju u našu salu. Ubrzo prestaje kiša i krećemo prema Štrbskem Plesu gdje nas čeka autobus. Koračam usporedo sa Marom. Čujemo poznat jezik. Pitamo ih odakle su. Odgovaraju da su iz Vojvodine. I zatim doživim iznenađenje. Nasred puta stoji Sićo sa kojim sam mnogo puta bio na terenima bosanskohercegovačkog jugoistoka i rubnih dijelova Crne Gore . Ne mogu da vjerujem. Pozdravljamo se. On je došao sa Vojvođanima, ja sa Splićanima i sudbina je htjela da se susretnemo na toliko dugačkoj tatranskoj magistrali.

Srijeda 21.08.2013. je ponovo dan odmora. Vodič Slavko i Mladen su se morali vratiti prethodnu noć u Hrvatsku. Ujutro, ispred zgrade, nikog osim mene tko čeka da se otvori kantina. Moje jedino društvo su psi čuvari koji su jedva dočekali da se netko poigra sa njima.

 Obilazit ćemo regiju Orava. Ovaj izlet je puno bolji od regije Donovaly. Obilazimo stari dvorac na stijeni koja dominira krajem. Ulaznica od osam i pol eura opravdava svoju cijenu. Obilazak traje dva sata i fizički je čak i zahtijevan. Moj vam je savjet da, ukoliko vas put nanese, obavezno svratite u taj dvorac u kojem je snimljen prvi film o vampiru Nosferatu. Ako ste poklonik starih dvoraca sa originalnim namještajem ovo je prava stvar za vas.

Nakon dvorca odlazimo u mjesto Zuberec. Ovdje se nalaze kuće iz svih dijelova Orave. Pomno su rastavljene na mjestima na kojima su se nalazile i donesene ovamo. Mene se najviše dojmila crkva, meni nepoznate arhitekture. Ovo je selo i muzej starih zanata. U tom selu vrijeme kao da leti. Sa Mirom odlazim u preuređeni mlin na medovaču i kupovinu suvenira. Trudimo se zaviriti u svaku kuću, ali je to nemoguće, premalo je vremena.

Četvrtak 22.08.2013. je ponovo dan za planinu. Autobus nas  vozi prema Niskim Tatrama. Sa presjedanjem žičarom dolazimo pod sam vrh Chopok 2024m/nv, mada je planirano da iz Jasne Doline žičarom vozimo samo do Lukova, ali ta žičara ne radi. Svi zajedno krećemo put Demanovskeg Sedla, tu pravimo kraću pauzu i razdvajamo se. Grupa B se spušta do mjesta Lučky. Mi nastavljamo  do Dumbiera, vrha visokog 2043 metra. Vraćamo se ponovo preko Demanovskeg Sedla i spuštamo prema Lučky, gdje nas čeka grupa B. Kad smo se spustili malo niže došli smo u predivnu dolinu kroz koju protječe planinski potok. Srećemo berače borovnica. Na mjestu gdje je napravljen kameni prelaz preko potoka odlučujemo napraviti manju pauzu i nešto pojesti. Nakon kratkog odmora krećemo dalje uistinu živopisnom dolinom te ubrzo ulazimo u četinarsku šumu koja će nas dovesti do autobusa.

Petak23.08.2013. je dan kada naša domaćica sa mužem kreće na put u Hrvatsku. U kantini naručujem dvije borovičke rakije. Jednu dajem Angelini, kažem da znam da se nećemo vratiti prije nego oni krenu, rukujem se sa njom, zahvaljujem na svemu i nazdravljam joj sa željom da joj boravak u Hrvatskoj bude ugodan. Ona to prihvaća, ispijamo rakiju na eks. Ali sad i Angelina hoće da plati jednu turu. Ispijamo još jednu rakiju na eks i ja se vraćam svom stolu da sa vozačima dovršim kavu i sačekam doručak.

Krećemo autobusom prema mjestu Terchova u kojem se nalazi spomenik i muzej Janošika, nacionalnog heroja Slovačke, nešto poput istočne verzije Robin Hooda. Kratko se zadržavamo i nastavljamo prema Vratnoj Dolini. Po planu trebamo se žičarom odvesti na sedlo ispod Velikog Krivana, najvišeg vrha Male Fatre.  Livija je naš vodič i pita tko je za pješačku turu. Grupa A se jako smanjila i nas par krećemo pješice uz jako strmu serpentinu. Ostatak ekipe se prebacio u grupu B i ubrzo nam mašu iz gondola koje prolaze iznad nas. Konačno dolazimo do sedla ispod Vel'ky Krivana, sa njegovih 1709 m/nv. najviseg vrha Male Fatre. Od sedla nam treba cetrdeset minuta do vrha i istim putem nazad. Sad se valja popeti na Chleb i nakon njega se spustiti do doma Chata pod Chlebom gdje ćemo se sresti sa jednim dijelom našeg tima iz grupe B.

Meni se boljom verzijom čini dolazak malo ranije i od Vel'ky Krivana se planinskim lancem spustiti u Šutovo gdje nas čekaju autobusi. Na vrhu lanca vidim utabanu stazu što znači da ovo nije samo meni palo na pamet. Podsjeća me na vrhove Vranice i njenu stazu.

Dolazimo do Chate pod Chlebom taman dovoljno da ispratimo ostatak našeg tima B. Mi smo tu još malo i već moramo krenuti. Kako je dogovor da budemo kod autobusa u 17 sati, odlučujemo se na silazak žičarom, jer nam je ostalo premalo vremena.

Subota 24.08.2013 je dan polaska. Pakiramo stvari, provjeravamo da nije nešto ostalo, doručak na brzinu i krećemo. Ponovo se vraćamo kroz Budimpeštu, prolazimo mađarske ravnice i u Hrvatskoj nas već hvata noć. Livija me pita imam li prenoćište u Splitu, ona bi mi ponudila smještaj, ali to meni ne treba. Ita mi šalje poruku da će biti budna i da svratim kad god autobus došao u Split. Dolazim pred zgradu. Ita me zove na kavu. U početku sam mislio čekati jutro u Splitu i otići na kavu na Rivu, ali sam svjestan da sam ipak predugo budan i da je najbolje da krenem dok još mogu voziti. Svjetla Splita ostaju iza mene, iza Livna me sustiže svitanje sa prvim kapima kiše na vjetrobranskom staklu, svjež kupreški zrak me hladi i stižem konačno na cestu uz Janj koja će me preko Šipova dolinom Plive odvesti do Jajca.

 

                                               ZAKLJUČAK

Vozači autobusa firme Mihaljić su korektno određivali svoj dio posla. Ja sam par puta i sjedio sa njima za stolom, prijazni su ljudi.

Vodiči su znali svoj posao. Pored poznavanja terena dobra im je odlika i savršeno poznavanje jezika, te regionalne kulture i povijesti. Julijusa Kolačeka-Srećka možete kontaktirati na udruzenje-obrtnika-daruvar@bj.t-com.hr

Ja sam vam jedna vrsta nacionaliste. Dijelim ljude na one sa kojima mogu i na one sa kojima ne mogu popiti pivo. Mladen Čubrilo iz Zeline bez sumnje spada u ovu prvu grupu. Taj se čovjek dojmio ne samo mene, nego i čitave grupe i jako mi je drago što sam ga upoznao, te se iskreno nadam da ću ga još sresti.

Bio sam prvi put duže vrijeme sa ekipom iz Splita. Neki su se žalili na smještaj i hranu, navikli su na bolje. Meni je bilo dobro samo da sam u planinama. Navikao sam na ekspedicijama Saveza na Blažićev vojnički dril, na spavanje pod šatorima, spremanje hrane na plinskom kuhalu, ustajanju u dva noću i spremanju opreme u mraku. Meni je sreća kad postavimo šator po kiši koja lije, dovoljno brzo da ne pokisnemo i da se zavučemo na suho mjesto i spavamo do grla uvučeni u vreće boreći se tako protiv hladnoće. Naravno da bih i ja volio da smo bili u nekom naseljenom mjestu i da mi ostane mogućnost da navečer prošetam po istom.

Sve u svemu za mene je ovo bilo lijepo provedeno vrijeme.