SA ŽELJOM NA JUG 2015.
Moj izlet na jug je privukao samo Marlenu, poljsku volonterku da krene sa mnom. Skratio sam izlet za jedan dan i krenuo u petak ujutro. Imao sam u planu obilazak muzeja Narone iz rimskog doba u Metkoviću i Dubrovnik. Sa Marlenom odlučujem da izbjegnemo Metković i više vremena odvojimo za Dubrovnik. Ta opuštena varijanta je donijela lijeno šetanje po Stradunu, sladoled, ispijanje kave u poprečnoj ulici i kasnije kretanje za Crnu Goru.
Nakon Podgorice svako malo stajemo zbog ljepote toka Morače. Ekipa iz Podgorice je malo kasnila i u noći smo krenuli prema domu u Grbaji. Nakon parkiranja pred domom pozdravljam se sa Borisom mojim vodičem za Prokletije, koga sam više puta sretao na planinama i upoznajem se sa ostatkom ekipe. U predivnom ambijentu pod zvjezdanim nebom pali se roštilj ispred doma obilno zalijevan pivom i vinom. Borisova ekipa koju je doveo je dosta mlada, kako godinama, tako i planinarskim stazom i nije baš kondiciono puno spremna, ali su natprosječno šarmantni i sa roštiljem i pivom se jako dobro snalaze. Dosta su otvoreni i komunikacija sa njima je od prvog momenta jako ugodna.
Ekipa malo duže spava, ja po obicaju ustajem ranije i spremam doručak. Gledam Očnjak i Karanfile okupane prvim jutarnjim suncem. Nakon sto su svi ustali, doručkovali i spremili se Boris predlaže da idemo autima preko Plava prema Hridi koji spada među tri najbolje destinacije u Crnoj Gori za sretanje medvjeda. Prokletije mi nisu poznate i ostavljam Borisu da bira mjesta na koja cemo ići. Put prema Hridi nije nikako za Peugeot 206 zbog njegovog niskog poda i mekog vješanja. Ostavljamo aute pored katuna i pješice krećemo prema Hridskom jezeru. Laganom šetnjom kroz gustu jelovu šumu stižemo do jezera sakrivenog u šumi, pravog mjesta za odmor na kojem vrijeme stane i nikud se ne žuri .
Nakon pauze Boris predlaže da krenemo prema Hridskom kršu. Dosta je strm uspon do sedla i kad smo se popeli ugledali smo na drugoj strani nekadašnju graničarsku karaulu. Pogled je fenomenalan, Albanija sa svojim veličanstvenim planinama je odmah tu pred nama. Ja tražim od Borisa da krenemo hrbatom planine i tako napravimo krug oko jezera što je prihvatio i ostatak ekipe. Na povratku u dom ponovo roštilj.
Nedeljno jutro sviće sa manje magle nego subotnje. Boris će nas povesti prema Visitoru. Imam solidno iskustvo sa vožnjom po lošim terenima, ali ovaj put stvarno spada u ekstremne primjere. Ponekad osjetim udar o donji dio auta i već znam da ću morati variti auspuh.
Visitorsko jezero se izdvaja od drugih jezera po rastinju koje raste u samom jezeru i po njemu možete hodati, mada malo propadate. Poslije jezera idemo do katuna koji je udaljen nekih petnaestak minuta hoda. Nakon kratke pauze samo nas četvoro odlazi do vrha Visitora koji se od katuna može popeti za nekih čerdeset minuta. Na vrhu Visitora se nalazi metalna ploča sa lokacijom i imenima planina koje se mogu vidjeti sa tog mjesta, nesto poput mape. Nešto ovakvo prvi put vidim i sviđa mi se, ali bih bez Borisove pomoći teško mogao odrediti svaku planinu jer ih ima mnoštvo, ipak se nalazim na Prokletijama. Povratak do katuna i ispijanje oproštajnog piva sa ekipom. Dogovor je da se sljedeći put sretnemo u Jajcu gdje ću ja imati ulogu vodiča.
Marlena i ja moramo krenuti jer nas čeka dug put prema Jajcu. Marlenu na momente svladava san. Sa dolaskom jutra dolazimo u Jajce. Dobro jutro? Ne, za nas je "Laku noć".
