Otomalj  i Janj 08. i 09.11.2014.

Danas sam trebao voditi Summti iz Jajca preko Ćusina, Herende i Orahovice do Otomalja. Puno kasne i konačno mi se javlja nadomak Jajca. Čekam ih na autobusnom kolodvoru. Traze od mene da negdje odu na kavu. Odlučujem se za hotel "Stari grad". Posebnost toga mjesta je što je sagrađen iznad hamama za  koji se vjerovalo da je nestao u požaru. Rizo, sad već rahmetli, je na jednom dijelu stavio stakleni pod da se ostaci hamama mogu vidjeti. Već sam prije dogovorio da možemo sići u podrum i vidjeti hamam. Oduševljeni su tim, a mali Stefan sa nepovjerenjem gleda u staklene ploče preko kojih treba prijeći. Dodajem mu ruku i sam stojeci na staklu i zovem ga da dođe. Prvi su mu koraci nesigurni, ali sa lakoćom karakterističnom za dječiju dušu prihvata za njega potpuno novu stvar.

Nakon kave krećemo prema Pijavicama. Sa Rafom su i troje volontera iz omladinskog centra, a priključuju se i izviđači. Kod kanala u Pijavicama im kažem da minsko polje koje sam pominjao ubrzo počinje i da niko ne ide van staze. Milica mi govori da ja sigurno znam gdje je minsko polje. Ja se malo šalim i odgovaram da znam gdje je minsko polje, ali ne znam gdje su mine. Malog Stefana od šest godina uzimam odmah iza sebe i ne ispuštam ga iz ruku. Ostali gledaju Jajce i dijelove terena koje su prije obilazili sa mnom, jer je pogled fascinantan. Dolazimo do napuštenog sela i ja im kažem da sad mogu slobodno lunjati i mimo staze, jer više ne postoji opasnost od mina. Osjeti se da ja napetost manja.Prolazak stazom na kojoj je puno opalog lišća, dovodi do šutanja lišća u zrak i podvriskivanja od razdraganosti.

Prvu pauzu pravim kod nadstrešnice iznad skretanja za Bravnice. Nastavljamo dalje preko Herende do lovačke kućice u podnožju Otomalja. Tu nas čeka ekipa iz Jezera koja je već zapalila vatru. Zagi me zove na mob i kaže da su krenuli nekom drugom stazom prateći stariju markaciju. Znam da su krenuli starom stazom i kažem mu da nastavi, ta staza također vodi prema lovačkoj kolibi. Ostavljam ranac i ustrčavam uz prvo brdo i srećem ih u podnožju drugog brda. Konačno smo se svi skupili kod lovačke kućice i samo rijetki ostaju kod vatre, a većina uprkos kiši koja je počela, nastavljaju do vrha. Stefan kreće sa nama. Uporno skida kapuljaču i kisne. Vežem mu pertlu, a za to vrijeme nas svi zaobilaze i nestaju u šumi. Krećem sa Stefanom i govorim da ćemo ići samo na Mali Otomalj. Znam da bi za dijete bilo jako naporno da stiže grupu i još penje vrh. Zastajemo na stijeni sa koje se ipak pruža lijep pogled i vraćamo se nazad. Stefan traži da ga svo vrijeme držim za ruku. Prije grupe smo došli do kolibe i kažem majci da mu izbriše kosu, tražim maramice. Uto kolega vadi čist ručnik i nesebično ga nudi. Stojimo ispod nadstrešnice, vatra još uvijek gori i čekamo da se ostali vrate.

Kad su stigli ostali malo su odmorili ispod nadstrešnice i onda je došlo vrijeme da se rastanemo. Zagijeva grupa će prema Đolu, ja ću sa Rafom našu malu grupu vratiti za Jajce. Do skretanja idemo sa momcima iz Jezera, pozdravljamo se, oni skreću lijevo, mi nastavljamo pravo. Da smo došli ranije sišao bih sa njima do Jezera i uhvatio bus Bihać-Jajce.

Već se uhvatio mrak kad smo došli do pruge (još se uvijek tako zove, mada šina već odavna nema). Večer smo odlučili završiti posjetom pivnici. Nas sedmoro se smješta za stol. Uprkos umoru raspoloženje je dosta dobro. Novim volonterima je ovo prvo planinarenje u Jajcu, Marlena je već prije išla sa nama. Moj auto je preko vikenda ostao kod majstora, Rafin auto ima problem sa puknutim držačem rezervoara, Sabina je u Banjaluci tako da sutra nemamo prevoz i nikoga ne zovemo. Zagi će sa svojima sutra krenuti sa izvora Janja do Janjskih Otoka. Raspravljam sa Rafom da li da ujutro, ako ne bude prehladno za bicikl, krenemo ujutro biciklima.

Svanulo je nedjeljno jutro, maglovito i hladno. Rafo i ja se dogovaramo da krenemo zajedno oko podneva prema Janjskim Otokama. Imamo dobar tempo, jedino nas je uzbrdica prema Kupresu malo usporila. Dolazimo do Nešinog restorana. Ispred za stolom Danica i Sale. Kako grupa kasni više nego smo mislili vodimo njih dvoje da vide slap i bukove koji se nalaze nizvodno. Ako grupa i bude mislila ići dole, već će biti premalo svjetla. Nakon obilaska bukova krećemo stazom u susret grupi i uskoro srećemo prve članove grupe, među njima je i Zagi. Zagi kaže da će čim se svi skupe ići u restoran sa ribnjakom pored ušća Janja. Rafo i ja odmah sjedamo na bicikle i krećemo. Tek sto smo sjeli stiže i bus. Mi naručujemo večeru neovisno o grupi i sami je i plaćamo, ali sjedimo sa ostalima. Nakon večere i druženja Rafo i ja moramo krenuti, jer je već noć, voziti bicikl uprkos opremi pored Plive u ovo doba je dosta hladno. Pred Jezerom nas stiže bus i svira u znak pozdrava. Mi vozimo dalje. Po dolasku do stana unosim bicikl, zaključavam vrata i idem pod tuš. Sutra je radni dan, a ja znam da ću jedva dočekati sljedeći vikend.

Zaključak

Ruta koju sam odabrao je divna zbog boja u bilo koje godišnje doba. U jesen je bitno krenuti ranije i imati lijepo vrijeme, sto kod nas na žalost nije bio slučaj. Dio grupe poznaje stazu iz ljepših dana ovog ljeta, pa bar mogu naslutiti kako je u jesen.Voditi dijete na ovu turu je velika odgovornost i moj vam je savjet da dobro odvagnete želite li se potpuno posvetiti djetetu ili ne.Naročito zato što nakon nekog vremena djetetu postane dosadno.

Žao mi je sto nisam imao prevoz do Janjskih Otoka da sa grupom pređem stazu, ali smo bar Danicu i Saleta odveli da vide slap i bukove.