OSJEČENICA, MALA I VELIKA KLEKOVAČA

 

Putujem iz Jajca i pitam se zašto ponovo polazim na planinu. Ne znam odgovor. Pored puta na prije dogovorenom mjestu čeka nas Frend. Sastanak sa grupom iz Čelinca je u Vlajkovoj kafani. Inače je na ovim prostorima kafana jako bitan objekat, odmah iza zadruge
Pozdravi sa ekipom, nes sa mlijekom i polazak prema Petrovcu gdje ćemo se naći sa Blažićem i njegovom ekipom. Frend prelazi u kombi. Krećemo prema Osječenici preko Oštrelja. Vrijeme nas služi, nema snijega kao prošli put, a ni vjetar nije toliko jak. Ni uspon uz stijenje nije predstavljao problem. Ja sam se umorio pri samom pogledu na stijenje i pitam se šta je meni ovo trebalo. Ali kako se niko ne obazire na nas starije idem dalje. Povratak je niz kleku. Bog nam pokaza milost, te raskloni oblake i maglu i mi se kao djeca obradovasmo lancima planina, koji se kao niska prostirahu pred nama. Silazak je prošao uz neobavezno čavrljanje. Oni koji ovo čitaju znaju na šta mislim. Uvijek se mijenja sugovornik i ne pamtim da sam ikada krenuo sa nekim članom ekipe i sa tim istim došao do kraja. Ali to je upravo ono što je genijalno. Od drugih saznate toliko stvari da je to nevjerovatno. Kad se nadjem u Blažićevoj blizini pitam ga ponešto, ali se trudim da ga ne pitam suviše, nego samo ono što mi je stvarno bitno. Prema tome čovjeku uistinu imam respekt, a on je i na ovom pohodu potvrdio koliko je dobar organizator i koliko brine o svim detaljima.

 Autima krećemo prema domu na Klekovači. Crveni stojko bez pogovora prolazi kroz ogromne lokve, sa malo škripe predje preko rupa na putu i na moju radost sa svim gumama nakon prelaza preko oštrog tucanika kojim je posut završni dio puta prema domu. Jedanaest članova odlučuje ispoštovati plan akcije i odmah penjati Veliku Klekovaču. Ostatak će na domu pripremiti zajedničku večeru.

 

Ne znam da li smo makli od doma tristotinjak metara kad je počela kiša. Pitam Blažića ima li rezervni plan B u slučaju kiše. Blažić kaže da ima. A to je? Idemo do kraja.  Kao da kiša nije dovoljna počinje grad. Ne pitam Blažića za plan C.

 Vraćamo se sa vrha potpuno mokri, a noć je već uveliko pala. Nakon presvlačenja raspoloženje je bitno bolje. Odlučujem prespavati u stojku, a Frend će prespavati u kombiju. Svjež planinski zrak i dobovanje kiše po limu krova čini spavanje fenomenalnim.

 Jutro je obećavalo lijep dan. Doručak i polazak prema Maloj Klekovači. Meni  je Mala Klekovača puno ljepša od Velike, ali to je već pitanje osobnog doživljaja planine. Blažić nas vodi do mjesta predvidjenog za kamp. Meni se ne svidja. Nema vode, nema asfaltnog puta i nigdje ne vidim zadrugu.

 Na vrhu je već ekipa koju je sa druge strane doveo Aramanda. Rukovanje sa svim članovima ekipe. Bože, kako se nekad obradujem susretu sa ljudima koje vidim samo na ovim pohodima.

 Svi su već otišli i na vrhu smo samo Željka, Maja, Čiki i ja. Željka pravi sendvič. Nikom se od nas ne žuri, ali ipak je vrijeme da se krene. Oblaci koji prolaze oko Velike Klekovače lako se mogu prebaciti na našu stranu i donijeti kišu. Silazimo bez žurbe i pravimo fotke. Izležavamo se na proplancima u kratkim pauzama. Neobavezna priča. I ništa nam u tim momentima nije važnije od planine oko nas.

 Napokon dolazimo do doma. Ostali pitaju gdje smo se zadržali. Nemamo baš pravi odgovor. Podgrijavamo čorbu od sinoć. Blažićev tim već kreće. Mi ćemo još jednom na Veliku Klekovaču, ali autom dokle se može. Slikanje na vrhu. I povratak. Vlajkova kafana. Ponovo preuzimamo Frenda. Pozdrav sa Čikijevom ekipom. Do sljedećeg puta. Frenda ostavljamo u Mrkonjiću. Nana prelazi na prednje sjedalo. Skuplja se na sjedalu i pokušava odspavati. Povremeno lampe javne rasvjete pored puta osvijetle unutrašnjost auta. Misli već lutaju prema sljedećoj planini. I ponovo pitanje: Zašto volim planinu? Možda odgovor dobijete neki drugi put.