MUSALA

Dugo planirani polazak na Musalu se konačno desio u popodnevnim satima četvrtka 18.04.2013. nakon završetka radnog dana.

Musala je najviši vrh Balkana sa visinom od 2925,40 metara i nalazi se na planini Rila u Bugarskoj, poznatoj po izuzetnim skijaškim terenima. Meni je ovo bio drugi odlazak na Rilu, ostala tri člana moje male ekspedicije su je trebali vidjeti prvu put. Kako sam prošli put imao jako dobra iskustva sa Marijanom koja vam je glavna veza za planinarski dom u Samokovu i provjeren i pouzdan prijatelj mnogim timovima koji su odlazili u Bugarsku sa prostora bivše Jugoslavije, odlučio sam opet nju pitati za smještaj. Marijana mi je odgovorila da je njen dom zauzet zbog godišnje skupštine društva, ali da mi je već obezbijedila smještaj u Borovecu.

Raspitao sam se o svim stvarima koje sam mogao saznati u vezi prilika na Rili. Naime, nisam očekivao da će se zima odupirati tako dugo, ali put je već planiran. Čuo sam se i Simikićem koji je tek vikend prije nas bio na Rili. Razmišljam da li nositi cepin, dereze i pojas za zimski uspon. Nana ima opremu i potrebno iskustvo za zimski uspon, ali Marina i Rafo nemaju. Nana traži da ponesem opremu i ako bude potrebno da samo nas dvoje penjemo, da se uspon napravi, bez obzira na težinu. Odlučujem ponijeti opremu i možda Rafi dati cepin, a Marinu vezati za sebe prusikom preko pojasa.

Moj pežo 206 sa dvoja vrata i nije baš najbolji izbor za četvoro ljudi sa puno prtljaga koji kreću na dosta dalek put. U vratima se nalaze dijelovi puta skinuti sa mape Viamichelin, Marina na svom mobitelu ima neke karte i nadamo se da će nam to biti dosta. Vozim prvu dionicu do FIS-a u Vitezu. Nakon razgledanja planinarske opreme u GMS-u dajem Marini ključ auta, jer ona bolje poznaje Sarajevo, na kraju u tom gradu je i studirala. Nakon Sarajeva Goražde, ponovo ja sjedam za upravljač, slikamo se na starom mostu u Višegradu i krećemo prema Srbiji. Rafi je ovo prvi ulazak u Srbiju. Iznenađen je koliko ima latinice, očekivao je puno više ćirilice. Rafo, Srbija je zemlja koja stremi evropskim i svjetskim standardima i zna koje se pismo više koristi, svaka čast i ćirilici.

Jednu etapu puta vozi Rafo. Ja sam već predugo budan, jutro sviće, pijemo kavu na brzinu da me malo digne i ponovo sam za upravljačem i vozim prema bugarskoj granici. Kupujemo vinjetu koja je obavezna i krećemo prema Sofiji. Čuo sam da se vozilo bez vinjete strogo kažnjava. Vozimo obilaznicom i nakon Sofije se vozimo duž ogromnog jezera. Djevojke insistiraju da na uskoj staroj cesti vozim sporije, govore mi da sam već i predugo za volanom. Ne mogu da shvatim, svi me pretiču, vozim najsporije na cesti, ali radi mira u autu zaustavljam se sa strane i Marini predajem upravljač da ona odveze tih preostalih petnaestak kilometara do Boroveca.

U Borovec stižemo oko pola dva poslije podne u petak. Nebo je tmurno, pada slab snijeg i temperatura je dosta niska. Ako ovdje pada snijeg pitam se kako je gore. Marijana mi je poslala kontakt za smještaj. Kratka objašnjenja, razmjena brojeva telefona i to je to. Konačno tuširanje i čista odjeća. Sa djevojkama planiramo odlazak na večeru. Nekako nam se najljepši učinio restoran „Green King'' koji se nalazi odmah prekoputa stanice za gondole. Ambijent je lijep, malo vuče na etno sa kaminom u kutu,hrana je ukusna i više nego prihvatljive cijene, a osoblje je jako ljubazno. Izgleda mi kao da su svi ovdje obitelj i da je to ustvari obiteljski biznis. Nas četvoro smo jeli za 24 eura. Ja vadim novčanicu od 50 eura i plaćam. Kažem svom malom timu da je to poklon Marininog oca Ivice, inače mog radnog kolege. Ivica je insistirao da uzmem novac i potrošim ga na gorivo, hranu ili što god mi padne na pamet. Ovo mi se učinilo najboljim.

Nakon toga kratak dogovor za sutrašnji dan. Krenut ćemo gondolom odmah u osam sati.  Ja sam prošli put sa grupom po mnogo gorem vremenu i većem snijegu pješačio do doma.  Ne znam koliko daleko se gondola zaustavlja od doma. Predlažem da ponesemo vreće za spavanje i prespavamo u domu i sljedeći dan penjemo vrh. Nana i Rafo odlaze na spavanje. Marina i ja ćemo odigrati još koju partiju jamba.

Subotnje jutro obećava. Sunce se već pojavilo i najavilo da ćemo imati lijep dan. Nakon doručka krećemo prema gondoli. Tamo je već povelik red, svi bi da se što prije uspnu. Vidimo puno skijaša i snowbordera, međutim tu se nalazi i jedna veća grupa planinara iz Rumunije. Sa njima se uputilo i dosta Bugara. Uglavnom su mlađi od nas. Gondola nas odnosi dosta daleko i visoko, pogled iz gondole je fenomenalan. Pod sobom promatramo planinu pod snijegom. Blizu vrha već vidimo prve skijaše koji se spuštaju niz padine.

Dolazimo na vrh i izlazimo iz gondole. Ja se još uvijek ne mogu orijentirati. Priključujemo se planinarima koji kreću na Musalu. Grabimo širokom prtinom koju je vjerojatno napravilo snježno vozilo. Ubrzo sa lijeve strane prepoznajem put kojim sam došao prošli put. Sad mi je sve poznato. Ubrzo će se ukazati i dom. Malo ubrzam i udarim prečicom, stižem prije ostalih i imam vremena za dvije nes-kave.

Kratka konsultacija sa mojim malim timom i krećemo dalje. Dio Rumuna odustaje već kod doma obeshrabren pogledom prema jezeru koje se ni ne vidi od velikog snijega. Mi nastavljamo dalje. Ni pun kilometar od doma već se javljaju prve zaleđene stijene i poteškoće na stazi. Tim to sve dobro podnosi, nosimo se sasvim dobro sa snijegom. Dolazi još jedna pauza i upoznajemo par simpatičnih Bugara. Imaju želju da ove godine posjete Bosnu. Dajem im adresu moje stranice, pričamo im o Bosni, najviše o Jajcu. Nastavljamo put. Lako dolazimo do sajle koja se nalazi već pri samom vrhu. Marina i Rafo su odmakli naprijed, Nana još od jutros ima problema sa želucem i ja ostajem sa njom. Na kraju sajle Nana sjeda na snijeg. Već dugo penjem sa njom i znam da ne bi tek tako poklekla. Traži da joj dam malo vode. Nakon toga dolazimo do vrha koji je bio tek dvadesetak metara od nas. Slikamo se sa Rumunima. I njih zanima posjet Bosni i Hercegovini. Mene zanimaju Karpati i dvorac Vladimira Tepesa, poznatijeg kao Drakula. Njihov član mi kaže da je na zastavi adresa njihove stranice, a kako smo se zajedno slikali na vrhu, mogu se javiti na tu stranicu. Nudim ga našom čokoladicom, što on učtivo odbija. Iznosi mi prijedlog: on će uzeti našu čokoladicu i pojesti je kad se vrati u hotel samo ako ja uzmem njihovu čokoladicu. Mijenjamo čokoladice, ja svoju dijelim sa svojim malim timom. Taj nam se gest svima svidio. Na moju veliku žalost, tek ću kad budem pregledao fotografije na mom kompjuteru uvidjeti da je vjetar presavio dijelove zastave i ne mogu pročitati internet stranicu rumunskog društva.

Poslije fotografiranja vraćamo se nazad. Put nazad protiče puno brže. Zaključujemo da imamo dovoljno vremena, čak i ako budemo pravili velike pauze, stići na vrijeme na zadnju gondolu prema Borovecu. Nana i ja neobavezno čavrljamo, Marina i Rafo su ponovo odmakli naprijed. Nanu ponovo muči želudac. Svakih pet minuta pravim dvominutnu pauzu sa njom. Na pedesetak metara od gondole sjedamo na drvenu klupu. Nana se igra sa psom koji se tu našao. Uto nam dolazi čovjek i govori da zadnja gondola za Borovec kreće za pet minuta. Ništa nam nije jasno, tek je četiri sata, a zadnja gondola kreće u pet. Rafo se vraća do nas i on je čuo za tu vijest. Nana se jedva kreće. Rafo i ja je uzimamo izmedju sebe i više vučemo nego što vodimo po snijegu. Marina čeka kod gondole i negoduje kako Bugari čim vide da nema puno ljudi zatvaraju ranije transport gondola. U tom momentu meni sine činjenica koje se nitko od nas nije sjetio: mi smo u zoni koja je sat vremena ispred naše zone. Sad je u Bugarskoj pet sati, a ne četiri. Sjedamo u gondolu i krećemo nazad. Nana mi čvrsto stišće ruku, blijedo joj se lice grči. Kaže da će odmah po dolasku u hotel popiti tabletu.

Po dolasku u hotel, nakon tuširanja igramo partiju jamba učetvero i čekamo da se malo osušimo. Ionako još nije vrijeme za večeru. Izlazimo van i lunjamo Borovecom u potrazi za mjestom na kojem ćemo jesti. Od svega što smo vidjeli najboljim nam se izborom opet čini “Green King“. Taj vam restoran mogu preporučiti čista srca. Nakon ugodne večere čestitam im ponovo na uspješnom usponu. Članovi mog malog tima izražavaju želju da sutra ne ranimo, odemo na doručak kad se probudimo i nakon toga krenemo u Sofiju.

Nedjeljno jutro je također obećavalo lijep dan. Spremanje stvari, doručak, predaja ključeva i plaćanje i polazak. Ponovo se vozimo pored jezera i brzo stižemo u Sofiju. Vozim prema starom dijelu grada. Ne poznajem Sofiju dovoljno. Znam za crkvu Aleksandra Nevskog, rusku crkvu, operu i još par crkvi u blizini kojima ne znam ni imena. Aleksandar Nevski je za Bugare heroj. Oslobodio je Bugarsku od Turaka. Njegovo tijelo je sahranjeno u Rusiji, ali su mu je srce u malom kovčežiću ostavljeno u crkvi Aleksandra Nevskog. Malo smo lutali po ulicama Sofije i krenuli prema Srbiji. Niš nam je prevelik grad i odlučujemo jesti u Pirotu. Malo razgledamo staru utvrdu. Unutrašnjost je zaključana rešetkastim vratima kroz koja bacamo pogled prema unutrašnjosti.

Već pada noć, Marina je za upravljačem i odlučujemo stati u Kruševcu da popijemo kavu. Ne ide nam se prema Goraždu istim putem i razgledamo mapu. Uto nam pomoć stiže od mladog konobara koji je izbjeglica iz Bosne i radi ovdje. Kaže nam da ne skrenemo prema Goraždu nego da idemo na Ustipraču, puno je bolji put. Da, ali treba doći do prvo do Višegrada.  Ja ponovo sjedam za upravljač. Marina se smješta na suvozačko mjesto umotana u moju vreću za spavanje. Dugo vozim,ali nigdje ne vidim skretanje za Čačak. Zaustavljamo se u gluvo doba noći  pored prolaznika kojih i nema baš puno. On nam kaže da smo promašili skretanje i da se ono nalazi desetak kilometara iza nas na desnoj strani puta. Zahvaljujemo i ja okrećem automobil. Sad bi pasala pjesma Riblje čorbe „Kaži gde je put za Čačak“, ali se na zvučnicima čuje njemačka grupa Wir sind Helden. Vozimo se i opet nigdje ne vidimo skretanje, niti ja, niti Marina. Stajem na benzinskoj crpki i pitam za skretanje. Radnik mi objasni da smo ga promašili. Sam sebe pitam kako, ne nalazimo se valjda u zoni sumraka. Radnik mi objašnjava da na tabli ne piše Čačak, nego Mrčajevci. Totalno nelogično, ali istinito. Kad sam skrenuo za Mrčajevce sve ostalo se složilo sa uputama radnika sa benzinske crpke. Nakon prelaska granice svi su zaspali u autu osim mene. Ne skrećem prema Goraždu, nego nastavljam pravo prema Ustiprači po savjetu zemljaka koji radi kao konobar u Kruševcu. Već sviće, pet je sati, stižem do Ustiprače, budim Marinu iz polusna i predajem joj ključeve. Svi smo za kavu u Sarajevu. Još je rano i sa nestrpljenjem očekujemo da se otvori Parkuša. Mogu misliti da ostalim gostima, koji u jutro prvog radnog dana u tjednu žure na posao i na putu prema poslu svratili su na brzinsku kavu, i ne izgledamo baš lijepo. Nama to puno i ne smeta, ionako smo samo u prolazu, koristimo priliku da se umijemo u toaletu i nastavljamo dalje. U Vitezu ponovo ja sjedam za upravljač. Svjestan sam da je put ostavio traga na meni i kažem im da ćemo voziti malo sporije, ionako nam nije ostalo puno. Stižemo u Jajce, odlučujemo se za pivo u Amadeusu. Ljudi u svakodnevnom poslu, mladi se okupljaju poslije škole u kafiću, žene sa najlonskim vrećama prolaze ulicom. Mi se ni po čemu, osim po podočnjacima i čudnom odjećom ne razlikujemo od ostalih, tek rijetki koji nas poznaju pitaju gdje smo bili. Oni ne mogu razumjeti da je pored ovako lijepog vremena ovdje na Rili sve okovano snijegom i ledom.

Znam da smo u dubini duše jako sretni i zadovoljni i iskreno se nadam da ćemo ovo zapamtiti kao jednu lijepu avanturu koja je istina trajala kratko, ali je bila ispunjena predivnim doživljajima. Zahvalan sam svim onim ljudima koje možda više nikad neću sresti u životu, a koji su mi tako nesebično pomogli na našem putu.