EKSPEDICIJA  PLANINARSKOG  SAVEZA  REPUBLIKE  SRPSKE

          ALPE  2011

 

Sve napisano je obojeno mojim subjektivnim vidjenjem, te kao takvo ne mora biti neka univerzalna istina o dogadjanjima na ekspediciji i možda se ne slaže sa vidjenjem drugih ucesnika ekspedicije. Molim Vas da obratite pažnju na to.

Željko Crnogorac

 

Petak 15.07.2011.

Došao je i taj dan. U 18.00 je predvidjen polazak. Minibus je dosta mali i oskudijevamo sa prostorom. Veći rančevi su bačeni u spremište u zadnjem dijelu autobusa, a manje u kojima je hrana i stvari koje će nam trebati u putu bacamo u prolaz i preskacemo preko njih. To ne kvari dobro raspoloženje. Nakon prolaska više granica pokušavamo malo odspavati, ali malo kome uspijeva

 

Subota 16.07.2011.

Dočekali smo svitanje na putu. Milano mi je tipičan industrijski grad i u njemu ne nalazim nikakve ljepote. Možda je stara jezgra Milana lijepa, ali mi smo samo u prolazu tako da mi to ostaje nepoznato. Dolazimo u Aostu. Tu ćemo praviti prvu veću pauzu. Aosta mi se više svidja. Raštrkali smo se po gradu zagledajući svaki kutak pješačke zone. U lokalnoj pekari kupujem kiflice. Mogu vam reći da su uistinu dobre i prijaju uz talijanski espresso. Vozimo se dalje. Krajolik je lijep. Sa okolnih strmih planina slapovi se obaraju u doline ulijevajući se u rijeke, a na svakom uzvišenju po neka utvrda ili crkva ispod kojih se pružaju vinogradi. Put do kampa Pont prolazi brzo. Tu izlazimo, prepakiravamo rančeve i spremamo se na četvorosatno pješačenje. Čiko i ja provjeravamo broj mjesta u domu Vittorio Emanuele II. Dobra vijest. Ne moramo nositi šatore i spavat ćemo pod čvrstim krovom.

Širok put pored rijeke uskoro preazi u usku stazu uz serpentine. Dolazimo do uistinu visokog slapa koji se nekoliko puta lomi preko stijena. Tu pravimo prvu pauzu. Pauza nam je stvarno potrebna. Rančevi su mahom veći i jako teški. Nakon još par pauza dolazimo do doma. Na recepciji nam kažu da su naša mjesta za spavanje u sklonistu, odjeljci A i C. Nama to izgleda predobro u odnosu na prvobitno planirane šatore. Imamo čak i WC sa umivaonikom za ruke. To mi već zovemo komforom.

Dule nas šalje da vidimo kakva je vremenska prognoza. Na šanku nam daju obavijest da sutra nikako nije dobro penjati vrh Grand Paradiso, nego treba čekati ponedjeljak, a i taj uspon okončati do podneva, jer i u ponedjeljak poslijepodne očekuju kišu, a na većim visinama snijeg. Dule kaže da će vidjeti kakvo će biti vrijeme u dva sata poslije ponoći.

 

Nedjelja 17.07.2011.

Svanulo je. Ugodno smo spavali uz dobovanje kiše po krovu i šumu slapa koji se nalazi iza malog jezerceta koje se nalazi odmah uz sklonište. Dule je odlučio da ne penjemo. Jutro je došlo vedro i bez kiše sa ugodnim zrakama sunca. Možda bi se i mogao penjati vrh, ali bolje je ovako, još smo umorni od puta. Kako naivno. Pokazat će se da je stari domar bio u pravu. Nakon lješkarenja i laganih setnji po okolini hladan tuš za sve. Planina će pokazati svoju snagu. Za tili čas su se navukli oblaci i počeo je pljusak. Planinari se vraćaju sa planine. Koga god upitam je li uspio daje mi negativan odgovor. Iznad 2500 m n/v pada snijeg sa ledenom kišom, a vjetar je takav da se jedva stoji na nogama. Da smo krenuli to bi porazno uticalo na naš moral. Dule je stari lisac i dobro je znao šta se ovdje moze očekivati. Dolazi jos jedna ekipa iz Bosne. Smještaju se u sobu do nas. Prijateljski pozdravi i neobavezno ćaskanje na maternjem jeziku.

 

Ponedjeljak 18.07.2011.

Ustajemo u dva sata poslije ponoći. Pokret je u tri. Druga ekipa iz Bosne će odmah nakon vrha u Pont. Višak stvari ostavljaju kod nas i vraćaju ključ svoje spavaonice na recepciju. Krećemo kamenitim terenom prema vrhu. Nakon nešto jače od sata pješačenja dolazimo na glečer. Stavljamo dereze, skidamo cepine sa ranca i pojasevima se kačimo na navez. Već se dobro vidi. Gasim čeonu lampu. Raspoloženje u grupi je dobro. Teren postaje strmiji, vjetar pojačava sa visinom i nosi sitne komadiće leda koji se zabijaju u lice. Tek neznatno usporavamo. Dolazi na vidjelo da kondiciona priprema igra veliku ulogu, članovi tima nemaju istu kondiciju.

U blizini samog vrha osvrćemo se na lijevu stranu gdje se nalazi Mt.Blanc. Oblaci su ispod nas i imamo odličnu vidljivost. Posmatramo i čuveni Matterhorn koji nam se nalazi iza ledja. Moramo dalje.

Pri samom vrhu Dule govori da ne idemo skroz do Madone koja se nalazi na vrhu. Staza je zaledjena i uska, a mimoilazi se sa velikim brojem ljudi. Dolazimo do velikog kamena, pravimo par snimaka i vraćamo se nazad. Navez je oprezan. Mimoilazimo se sa drugim ljudima na pola metra zaledjene staze. Iskustvo domaćina i profesionalnih lokalnih vodiča dolazi do izražaja. Vješto koriste dereze i cepine i spuštaju se strminom mimo staze. Neka hvala, „preko preče, naokolo bliže“ što bi rekao Balašević u svojoj pjesmi. Nekako pola sata ispred doma Čikija i mene sustižu Nana i Željka.Drago nam je što je sve prošlo dobro. U pauzi jedemo keks i čokoladice i uživamo u krajoliku.

Nakon osvježenja vlažnim maramicama, jer tuša ovdje nema, odlazimo na čašu vina u dom. Drago nam je sto ćemo i večeras spavati ovdje i tek sutra krenuti za Pont. Svi muški clanovi ekspedicije bi htjeli da sa nama krene plavokosa privlačna konobarica po imenu Federika, ali će ona kao i dom Vittorio Emanuele ostati ovdje.

 

Utorak 19.07.2011.

Polazak. Stvari su spremne, rančevi na ledjima, kratka provjera je li nešto ostalo iza nas i pokret. Ponovo isti put, ponovo isti slap i fotografije. Idem medju posljednjima sa mladim vodičem Daliborom. Vrijeme kratimo pričom o proteklom usponu, njegovim dobrim i lošim stranama, prelazimo i na priču o opremi. Mislim da će Dalibor postati veliki vodič. Ima dobrog učitelja, a za svoje godine je veoma zreo.

U Pontu srećemo zemljake. Oni već spremaju šatore. Prednost Ponta su voda i tuševi. I neki naši članovi koriste mogućnost da se tuširaju. Zaposleni u kampu ubrzo traže da se tuširanje plati. Odlučujem da ću prvo jesti, a tuširanje obaviti u Chamonixu, sa nadom da će osvježenje vlažnim maramicama biti dostatno. 

Chamonix nas dočekuje sa kišom. Idemo prvo u Maison de la Montagne. Raspitujemo se o vremenu koje nas čeka. Pokušavamo doznati i mogućnosti smjestaja. Ljubazno smo upućeni u turistički ured u blizini. Pokupili smo prospekte i potrebne informacije. Chamonix je primjer uredjenog turističkog grada i odnosa sa strancima. Nakon toga poslovnog dijela obavljamo kupovinu  i krećemo prema kampu.

Imamo sreće sa kampom. Ima sve što nam je potrebno, čak mjesto za autobus ne moramo ni platiti. Brzo dižemo šatore po kiši da sto manje pokisnu. Dio ekipe će spavati u autobusu. Meni se to čini kao lošija varijanta. Nakon podizanja šatora i unošenja Čikijeve i moje vreće za spavanje i podmečaca konačno osjećam blagodati civilizacije. Tuširanje i spremanje hrane na plinskom kuhalu pod nadstrešnicom uz rasvjetu. Ponovo neobavezna priča. Pije se tek gutljaj ili dva rakije, za razliku od pojedinih pohoda. Kratko sam popričao sa Nanom i sredili smo neke utiske. Shvatili smo da je ovo uistinu dobra škola i dragocjeno iskustvo i večeras pod nadstrešnicom pred nekoliko članova (dio je otišao na večernji obilazak Chamonixa) priznajem to Dušku i zahvaljujem mu na tome. Suzdržao bih se od pojedinih komentara da je to sve kao i bilo koja druga planina. Dule mi je zaželio dobrodoslicu u klub četvorku (misli se na 4000 m n/v).

Ubrzo odlazimo na spavanje. Šator mi izgleda poput palače.

 

Srijeda 20.07.2011.

Ustajanje, doručak, spremanje sšatora i pokušaj njihovog sušenja. Vozimo se prema žičari kojom ćemo se dovesti do čuvenog zupčastog tramvaja koji vozi u podnožje Mt.Blanca. Žičara i tramvaj ne moraju nužno biti dobro uigrani. Čekamo uz kolače i kavu na tramvaj. Stanica je kojih stotinjak metara dalje. Nismo jedini putnici, ali jesmo jedini koji će se uputiti prema domu Tete Rousse na 3167 m n/v. Ostali putnici će šetkati okolo sa lakšim rančevima ili čak bez njih, vodeći djecu za ruku i sačekati drugi krug tramvaja. Mi krećemo prema prvom domu na putu za Mt.Blanc.

Uz put srećemo planinare koji se vraćaju nazad. Srećemo Visokogorce iz Crne Gore. Nisu uspjeli i jedna im je članica slomila nogu. Mislim u sebi ako Radović nije uspio što mi imamo tražiti. Još kažu da su se dva planinara smrzla i da su tek danas došli do njihovih mrtvih tijela i helikopterom ih spustili u Chamonix. Tješim se da je ovo samo škola i da ništa ne možemo učiniti protiv vremena. U svakom slučaju ćemo provesti noć na Tete Rousse. Barem će nam vjetar sa vrhova donijeti miris Mt.Blanca

Vrijeme nas je dobro poslužilo na usponu. Nismo imali previše padanja ni previše sunca, bilo je taman kako treba. Težina rančeva je objektivna stvar na koju nista nema uticaja. Dodatna teškoća mi je što sam sa povrijedjenim nožnim prstom došao ovamo i dodatno ga povrijedio na Grand Paradisu. Ne pada mi ni jednog momenta na pamet da odustanem. Ćutim, trpim i pričajući sa drugima trudim se ne misliti na to. Znam i da je Željki povrijedjen zglob i da ona vjerovatno trpi veće bolove nego ja. Ni ona ne odustaje.

Konačno se pred nama okupan suncem ukazao dom. Na vrhu hridi vidimo i drugi dom du Gouter iza kojeg se nalazi naš cilj, ali je put do njega duži nego sto mi mislimo.

U domu srecemo Makedonce koji su tu već dva dana i čekaju povoljno vrijeme za uspon, ali vremenska prognoza ne obećava ništa dobro. Uvečer Dule, Vukosav, Čiki i ja raspravljamo što i kako dalje. Moje je mišljenje da sa obzirom na vremensku prognozu mi nemamo potrebnu opremu, snagu i znanje ispenjati pod takvim vremenskim uvjetima. Dule to, kao jedini sa iskustvom sa ove planine, jako dobro zna, ali kao da je čekao da to neko drugi kaže, iako će on donijeti konačnu odluku.

 Mada u početku nismo imali sobu i dio je ljudi trebao spavati na podu dnevnog boravka, a dio vani pod šatorima, domar nam kaže da su ljudi otkazali i da možemo spavati u krevetima. Jedna pozitivna stvar loše vremenske prognoze. 

 

Četvrtak 21.07.2011.

Ustao sam po običaju dosta rano. U dnevnom boravku srećem Violetu članicu makedonskog tima. Nervozna je i ne može spavati. Čekaju još danas, ali misli da silaze sa planine. Protiv ovakvog vremena se ne može.

Ubrzo se prostorija puni ljudima i govorom. Izlazim u hodnik. Vidim trojicu Španjolaca sa opremom. Jutros su sišli sa du Goutera. Pitam ih kakva je situacija gore. Odgovaraju da je grozno i da su jedva sišli po potpuno zaledjenoj stazi. Na licima im se vidi koliko je težak bio put, a momci su jako razvijeni i snažni i imaju dobru opremu koja je sigurno kupovana uz višegodisnje iskustvo. Po odnosu prema opremi vidi se da nisu početnici, koji su tu slučajno zalutali. Zahvaljujem im se na informaciji i odlazim potraziti Duleta. Dule svaku novu informaciju dobro odvagne i smješta u njeno mjesto u mozaiku koji stvara u glavi. Razumljivo, ipak je on najodgovorniji. Čak ako neko napravi grešku iz sopstvene gluposti, nekako će se to vratiti na Duleta iako objektivno nije mogao ništa napraviti. To je poznato svima koji su bilo kada vodili neku grupu.

Nakon doručka Dule saopštava da se vracamo u Chamonix. Moramo stići do podneva jer će se vrijeme drastično pogorsati. Mislim da je svima bilo jasno da uz sve želje, ovaj put nismo mogli doći do vrha. Planina je ovaj put pobijedila.

Nakon provjere opreme počinjemo spuštanje prema tramvajskoj stanici. U početku nas prati dosta jak vjetar i zbog velike površine rančeva na ledjima na pojedinim dijelovima nas zanosi. Kao da to nije dosta, počinje i snijeg. No, prošlo je u najboljem redu. Kad smo sišli na otprilike 2700m n/v bilo je kao da smo došli kući. Vjetar je skoro skroz prestao, a i padanje. Na stanici ponovo srećemo grupu iz Bosne. Ponovo počinje padati.

Kratak razgovor sa zemljacima i ukrcavanje u tramvaj. Oni odlaze gore. Imaju više vremena od nas pa će čekati bolje vrijeme.

Dolazak u Chamonix i ponovo isti kamp. Tuširanje i obrok koji nekako pada izmedju ručka i vecčere i posjeta gradu. Srećemo se na plocnicima Chamonixa, pozdravljamo, pričamo i u opuštenoj atmosferi razgledamo grad koji živi od turista. Noć je protekla mirno.

 

Petak 22.07.2011.

Ustali smo kako koji. Ja po običaju rano. Kako još imamo vremena, odlučujem sa Vukosavom otići na kavu i popiti francuski konjak. Biti u Francuskoj, a ne probati francuski konjak je stvarno šteta. Usput kupujem još poneki suvenir.

U kampu je pakiranje šatora i ranaca. Svi se radujemo što ćemo proći kroz Zermatt u Švicarskoj. Odjednom zlokobni zvuk koji mrzi svaki planinar. Helikopter. Polijeće put Mt.Blanca. Ubrzo se spušta u medicinski centar udaljen od nas nekih dvije stotine metara. Još tri leta prije našeg polaska. Mt.Blanc uzima svoj danak. Žao nam je svakog kome je helikopter bio potreban, a naročito smo zabrinuti za ekipu iz Bosne. Željka pokušava poslati sms. Ja se nadam da ce mi se Mima javiti na mail i da ću čuti kako su prošli.

Nema više vremena, ulazimo u autobus, preskačemo preko ranaca i krećemo put Zermatta.

Zermatt je lijep turistički gradić. Na ulicama voze samo auti na struju ili konjska kola. Njegova znamenitost je čuveni Matterhorn, zadnji ispenjani veliki vrh u Evropi. Što se penjanja tiče,važi za tehnički najzahtjevniji vrh u Evropi. Smrtnost onih koji se usude ispenjati je velika. Ja sam bio zadovoljan samo ga gledati iz Zermatta uz espresso. Obišli smo i kanjon Gornerschlucht u blizini. Bio je to lijepo proveden dan. Nešto poput edukacione ekskurzije za planinare. Sutra je planiran dan na moru u Hrvatskoj. Ja bih to rado zamijenio za još jedan dan u Švicarskoj, ali neće moći.

 

Subota 23.07.2011.

Svu noć lije kiša. Jutro nas zatiče u Sloveniji. I ovdje kiša. Vremenska prognoza govori o kišnom vikendu. Više se nikom ne ide na more. Postavljati šatore na ovoj kiši bi bio grozan posao. Svi bi da idemo kući, pa makar to značilo jedan dan ranije. Dogovaramo sa Igorom da se nadjemo u nekom restoranu prije Banjaluke i nešto pojedemo. Nas vozač Žeks, koji je pobrao simpatije zbog izuzetne mogućnosti prilagodjavanja svim situacijama i pokušaju udovoljavanja svim nasim željama, predlaže restoran i mi vjerujući profesionalnom vozaču, jer vozači uvijek znaju gdje se najbolje jede, zdušno prihvatamo njegov prijedlog.

Nakon ručka odlazak u Banjaluku, pozdravi i rastanak, uz obećanje da iduće godine idemo ponovo na Mt.Blanc i da ćemo ga osvojiti. Svi odlaze kućama zadovoljni. Nana i ja čekamo da Leovac iz Jajca dodje po nas svojim golfom. Branko i Goran nam prave društvo da ne čekamo sami. Nakon dolaska našeg prevoza pozdravljamo se sa njima dvojicom uz nadu da cemo se ubrzo vidjeti na nekoj od naših planina.

Zaključak 

Kad sve saberem i pogledam sa vremenske distance, kad puno stvari vidimo jasnije, mogu reći da je ova ekspedicija bila uspjeh. Ispenjali smo jedan vrh. Drugi nismo. Ali nisu ni mnogi drugi, jači od nas. Mozda bi neko sa manje iskustva i poveo ljude dalje. To se Dušku Blažiću nije moglo desiti. U pravo vrijeme je prekinuo akciju. Trebalo je hrabrosti i snage za to. I dobro je uradio. Bolje da smo sišli na svojim nogama nego da nas je odozgo vratio helikopter. Dule, u ime svih nas hvala ti na svemu.

 

 

Članovi ekspedicije Alpe 2011

1.Dragan Kuzmanović

2.Duško Blažić

3.Zoran Djurković

4.Dalibor Dizdar

5.Zoran Sarić

6.Slad Tatar

7.Vukosav Rosić

8.Željka Marjanović

9.Miroslav Bundalo

10.Risto Stjepanović

11.Željko Crnogorac

12.Danijela Turanović

13.Branko Višekruna

14.Goran Plavšić

15.Snježana Lepir

16.Radenko Regojević

17.Dako Latinović

18.Nikola Leskovac

19.Branko Marković